Izložba Bez naziva (Arhiv ST3: Vojna bolnica) predstavlja najnovije radove splitskog umjetnika Viktora Popovića. Riječ je o seriji hibridnih objekata na kojima na velike formate digitalnih ispisa arhivskih fotografija snimljenih 1965. godine u tadašnjoj Vojnoj bolnici u Splitu, Popović intervenira prepoznatljivim fluorescentnim cijevima i industrijskim filterima za korekciju boje. Dinamična igra između prikaza bolničkog interijera i hladne geometrije svjetlosnih akcenata dokumentarnoj fotografiji daje snažnu auratičnost umjetničkog djela. Centralni rad je prostorna instalacija sačinjena od rashodovanih bolničkih kreveta iz splitskog KBC-a. Formom konstrukcije velike instalacije sazdane od željeznih kreveta Popović citira modernističke elemente arhitekture bolničke centralne zgrade, ali i potencira memorijski kod samog uporabnog predmeta.
Izložba je nastala je kao nastavak projekta Bez naziva (Arhiv ST3: Vojna bolnica) započetog 2015. godine koji je umjetnik prvi puta predstavio u splitskoj Galeriji Škola. Polazište za nastanak svih recentnih radova arhivsko je istraživanje urbanističkog i arhitektonskog nasljeđa iz razdoblja velike modernizacije Splita iz 1960-ih. Razlozi rekontekstualizacije prostora Splita 3 i navedenog povijesnog razdoblja dijelom proizlaze iz umjetnikove osobne memorije, ali i činjenice da je arhitektura visoke moderne potpuno u skladu s referentnim poljem njegovog dosadašnjeg interesa u području povijesti umjetnosti. No, značajan preokret u Popovićevoj strategiji vidljiv u radovima nastalim u posljednje dvije godine rezultat je izrazito kritičkog stava prema današnjem stanju urbanih prostora Splita i odnosu prema modernističkom nasljeđu. Odluka da za rad koristi upravo arhivske, a ne recentne fotografije (kao što je bio slučaj s nekim njegovim ranijim radovima) svojevrstan je vid podsjećanja na vrijednosti po kojima su ti prostori izvorno bili mišljeni.
Suvereno povezivanje različitih medija, posezanje za naslijeđem modernističke arhitekture i dizajna, preplitanje društvene i osobne memorije, primjena metoda arhivskog istraživanja, apropijacije, dekonstrukcije i kolažiranja, te konstruiranje novog sustava otvorene mreže značenja, čine djelo Viktora Popovića autentičnim predstavnikom umjetnosti našeg vremena.