Martina Mezak nerijetko upravo u lokaciji izlaganja nalazi svoju inspirativnu smjernicu za nastanak svojih radova. Tako je i u slučaju instalacije HyperRelations umjetnica krenula od spiralnih stubišta kao dominantnog arhitektonskog elementa galerije Multimedijalnog centra. I dok ga drugi autori redovito pokušavaju učiniti manje vidljivim nadmećući se s njim prilikom izlaganja, Martina Mezak ga glasno akcentira gradeći od njega dinamični vizualni element i tematsko polazište.
Zamišljena kao site-specific instalacija, HyperRelations svojim ambijentalnim oznakama pokušava ponuditi neuobičajeni doživljaj prostora i vremena. Smješten u zamračeni prostor galerije i okružen vizualnim i zvučnim podražajima promatraču je ponuđeno novo osjetilno iskustvo koje nije vezano uz konkretne odrednice prostora i vremena. Pozicioniranjem video projekcija na sama stubišta te metodom mapiranja projekcija i to tako da se u potpunosti istakne njihovo spiralno kretanje ograničavajući sliku na dijelove zidne ograde, te gradnjom središnjeg dijela instalacije monitorima centralno rasopoređenih oko metalnog uporišta, koji na prvi mah podsjeća na stup s putokazima, umjetnica povezuje prostor jedinstvenom dinamikom kretanja pripisujući mu snagu simboličkog kakvu posjeduju samo arhetipske forme. Riječ je o obliku spirale kojeg u prirodnom svijetu pronalazimo posvuda, od životinjskog svijeta do prirodnih pojava poput tornada ili tvorevina galaksija. No vjerojatno najpoznatija zavojnica upravo je ona DNK, kao molekule života koja sadrži zapisani kod, a kroz koju se umjetnica referira na arhetipski znak vremena, tematizirajući izvorni princip sklada, pravilnosti ili točnije čovjekov izgubljeni doživljaj univerzalnog.
Za razliku od apstraktnih formi načinjenih od uvećanog rastera elektronskog signala kojim se rastvaraju stube u čisti geometrijski oblik spiralnog kretanja, video radovi na monitorima snimljeni su materijal realnog sadržaja, slike čiji se sadržaj probija kroz posložene layere već spomenutog apstraktnog geometrijskog uzorka. Video prizori na kojima se uglavnom pojavljuje i lik umjetnice, snimljeni su ili u neutralnom prostoru galerije, ili u konkretnim prostorima koji ponekad nose reference na izvjesne umjetničke radove, poput lokacije Peristila, ili nose obilježja autoričinih životnih okruženja Zagreba i Berlina. Svi oni predstavljaju neke od krucijalnih odrednica ljudskog života u smislu trenutaka stupanja unutarnjeg svijeta pojedinca u dodir s vanjskim; znače prihvaćanje i ispoljavanje vlastitih emocija, energije stvaranja, osobnosti, ukratko svih naših emocionalnih i mentalnih sposobnosti koje se ostvaruju u u kontaktu s okruženjem. Slike kojima se koristi Mezak (bilo digitalno generirane bilo preuzete iz fizičke stvarnosti) bitni su stimuli, opažajne indicije koje, gotovo poput vodikovih veza u lančanoj strukturi DNK, predstavljaju skrivene putanje koje nas vežu uz nevidljivi, sveobuhvatni princip reda, a za kojeg ponekad vjerujemo da je netragom izgubljen.
Umjetnički rad Martine Mezak u potpunosti se oslanja na tehnološke mogućnosti novih medija, no pritom je zaokupljen nematerijalnim svijetom i unutarnjim ljudskim stanjima. Upotreba kompjuterski programiranih ili transformiranih slika i zvuka, poslagivanje brojnih slikovnih slojeva (layera), uz razne raspoložive tehnološke mogućnosti poput VJing software-a, na tragu su nasljeđa estetike i zamisli Novih tendencija, no dakako kao potpuni izraz aktualnog umjetničkog trenutka. Način na koji struktura jednog geometrijskog oblika zaokuplja umjetnicu te ju ona na vrlo imaginativan način „raščlanjuje“ na niz pulsirajućih slika gotovo je richterovske snage. U kontekstu usporedbi s vremenom vizualnih istraživanja 60ih prošlog stoljeća zanimljiva je i pozitivna pozicija koja se pridaje tehnologiji, a koja mada po mnogima i sama krivac naše današnje izgubljenosti u svijetu slika i informacija, ovdje kao umjetnički medij sudjeluje u traženju mogućeg rješenja kako ponovno uspostaviti sliku stvarnosti i čvrste veze unutar bitnih senzornih podataka, a unatoč fragmentiranosti.
Jasna Gluić
