Tijekom sedamnaest godina, Marie Losier snimala je život i rad Merrill Nisker, poznatije kao glazbenice te electroclash, queer i feminističke ikone – Peaches. Sniman Bolex kamerom na 16-milimetarskom filmu, Peaches Goes Bananas (2024, FR/BE, 73') daje uvid u njezin opojan svijet, kako na pozornici, tako i izvan nje. Vremenski raspon povezuje fragmente u gusti čvor energije i emocija umjetnice koja neprestano mutira, ruši tabue, mijenja se i eksperimentira sa zvukom, teksturom, plesom i scenskim nastupom.

Vidimo naelektrizirane koncerte, Peaches kako nosi kape u obliku vagine i papuče u obliku grudi, kako uskače u sve luđe kostime i odijela. Vidimo je kako pjeva sama i sa svojom publikom, skače i leti, grli se i ljubi, te neumorno stvara. Svjedočimo njezinim ranim danima edukatorice kada je razvila kreativan sustav podučavanja djece o glazbi, a vidimo je i danas, blizu šezdesete, kako razmišlja o životu, tugovanju i menopauzi, o transformacijama tijela – motora njene umjetnosti, i onima u svojim pjesmama. Otkrivamo je u dirljivoj povezanosti sa sestrom, kao i u trenucima gubitka oca. Peaches Goes Bananas portret je umjetnice koja rasplamsava život.

Marie Losier francuska je redateljica s preko dva desetljeća staža na underground sceni New Yorka, gdje je snimila brojne portrete avangardnih redatelja, glazbenika i skladatelja, kao što su braća Kuchar, Guy Maddin, Richard Foreman, Tony Conrad, Genesis P-Orridge, Alan Vega i Felix Kubin. Hiroviti, poetski, snoviti i nekonvencionalni, njezini filmovi i videoradovi izlagani su u brojnim i prestižnim svjetskim muzejima, galerijama, na bijenalima i festivalima.