Dario Šolman svoje radove u medijima crteža i videa u galerijskom prostoru promišlja u formatu multimedijske instalacije. Ovdje predstavljena cjelina - zaokružena narativnom linijom i jedinstvenom atmosferom, sastavljena je od zidnih geometrijskih crteža, storyboarda i četiri video animacije. U svakom od pojedinačnih radova vodeća se uloga dodjeljuje specifičnom izražajnom elementu – odnosu teksta i crteža, zvuku, pokretu ili teksturi slike. Multimedijska cjelina nastaje na ideji prostornog uprizorenja dekonstruiranog filmskog leksika, no sa strukturom vremenske otvorenosti s kojom operira umjetnost instalacije.

The Blossoms of the Beast nadahnut je predstavom Seiobo, japanske kazališne forme noh koja se oslanja na ideju senzornog iskustva gledatelja. Njegova naracija - najprisutnija u storyboardu, građena je oko susreta s nadnaravnim svijetom oličenim u pojavi misterioznog putnika/ce čija se prava božanska priroda nenadano otkrije. Isti lik uručuje vladaru, kao nagradu za njegovu mudrost i postignuto blagostanje zemlje, granu vječnog života, dar besmrtnosti. Izrazito jednostavna okosnica fabule u umjetnikovom se radu nadograđuje i artikulira u novu cjelinu koja nam, odstupajući od sretnog kraja predloška, donosi mračnu sliku skore budućnosti. Izgleda kako se umjetnik istodobno služi i paradigmom ZF priče s kojom dijeli motiv putovanja, postupak vremenskih pomjeranja prizora iz prošlosti u budućnost, neobičnu pojavu dara, zbog čega ponekad nismo sigurni je li riječ o dalekoj budućnosti, posjetiteljima iz druge galaksije i svemirskim putovanjima.

Umjesto čina prepoznavanja Seibo božanstva dugovječnosti kakvo se zbiva u noh predstavi, sudjelujemo u peripetiji ili dramskom obratu iz slavljeničke sreće u zlu kob, kada se ispostavi da je nagrada znamen civilizacijskog kraja ili rođenje tragedije. Otkriće ne donosi emocionalno razrješenje nego osjećaj krajnje tjeskobnosti, jer usprkos (ili upravo zbog) zavidnog tehničkog napretka kojim su likovi okruženi, dar ukazuje na svršetak ere prosperiteta iza koje ostaju tek scene pustoši. Odstupajući od vjerovanja u razvoj društva po kontinuiranoj liniji progresa najavljuje se kraj ciklusa od 3000 godina zapadne civilizacije započete starogrčkom kulturom.

Atmosfera dočarana veličanstvenim prizorima Zemlje i zvukom glavnog videa ubrzo se pretvara u neugodan susret sa snažnom pojavom izvan domene ljudske moći. Konačno, postapokaliptični prizori poprimaju zrnatu strukturu sugerirajući raspadanje, ili možda novu digitalnu estetiku emitiranih prizora iz budućnosti. Dok nebo slavljenički obasjavaju lansirane rakete, a drevni tekst arhaičnim jezičnim formulacijama spominje ekspanziju u svemir, postavlja se pitanje srećemo li se s nadnaravnim svijetom ili onozemaljskim posjetiteljima, prošlošću ili budućnošću fiktivne linije.

The Blossoms of the Beast tematizira sadašnji trenutak stvarnosti u kojem se kao društvo nalazimo, uglavnom nesvjesni zbivanja koja nas vode u propast, kao ni promjena (ekoloških, ekonomskih, političkih…) paradigmi nužnih za opstanak. Poneseni slavljeničkim ekstropijanizmom ne primjećujemo zbilju, slijepo vjerujući u opći tehnološki napredak odbijamo pojmiti pravu narav borbe privatnih korporacija za primat u svemirskoj ekspanziji.

Doživljaj vremenske nesigurnosti na narativnoj razini prati vizualno rješenje inkorporiranih video prizora stvarnih lokacija. Pomoću njih radovi čuvaju sadašnju vremensko prostornu konstelaciju te poprimaju dimenziju autorovog osobnog iskustva odnosno rakurs pripovijedanja. U likovni leksik stvoren na ikonografiji stripovske estetike, s prepoznatljivom geometrijskom figurom, ugrađene su umjetnikove avionske snimke planeta kao i pejzaža na kojima se jasno locira pozicija Splita i Doma mladih signirajući odvijanje radnje "sada i ovdje". S kompjuterski generiranim crtežom spajaju se i postojeće snimke lansiranja SpaceX megaraketa, a izravna su referenca na aktualne ambicije kompanija Muska i Bezosa koji su ideje društvenog napretka usmjerili na stjecanje osobnog profita kada govore o kolonizaciji Marsa, eksploataciji Mjeseca i lansiranju satelita u svemir.

Poput Couplandove ideje o ekstremnoj sadašnjosti u kojoj živimo, i u Šolmanovom radu simultano koegzistiraju prošlost, sadašnjost i budućnost. U vremenu u kojem se sve doživljava kao da je istovremeno recentno i daleko, nepovezanost sa stvarnošću je zajamčena. Prilazimo činjenicama kao da su fikcija i vjerujemo u sretan kraj. Stalno ubrzanje kojem smo izloženi možda nas, kao što tvrdi Coupland, vodi do "kolektivne točke kraha čovječanstva". Ideja o kraju povijesti nije nužno izraz krajnjeg pesimizma, nego tek jedini način da shvatimo koliko su nam promjene nužne upravo danas.
...
Jasna Gluić