Razmišljajući o posthumanističkoj perspektivi, prevazilaženju binarnih opozicija poput razlike ljudskog i tehnološkog svijeta, vidljivog i nevidljivog… Hugo Baranger je (uz pomoć francuskog ing Alexandre Sunéa) stvorio napravu Sniffy kao poetski odgovor na pitanje kako u današnjem svijetu, koje je izgubilo svoju duhovnost, kroz neke nove obrede možemo sačuvati iskustva. Sniffy je konstruiran za interakcijski čin stvaranja i uživanja u glazbi u realnom vremenu kao i za eksperimentalan način da u jednom koncertu zajednički sudjeluju ljudski i digitalni entiteti.

Ime instrumenta dolazi od jedne njegove komponente točnije sposobnosti da detektira identitete (MAC adrese) aparata koji su povezani na WiFi. Riječ je o svojevrsnoj identifikacijskoj karti svakog uređaja koja se potom posredstvom druge tehničke komponente (arduino) transforima u tzv MIDI podatak, čime se svakoj napravi, koji ima mrežnu karticu i aktivira se WiFiem, dodijeljuje jedinstven audio idenitet. Svaka adresa dobiva notu, brzinu, jačinu glasa, modulaciju, intonaciju i tekst (u Riječi kao utočište). Koristeći se istom DIY napravom Baranger kreira dva umjetnička rada odnosno dvije ritualne forme čiji je rezultat polifonija u kojoj participiraju tehnologija i čovjek, a riječ je o generativnoj zvučnoj šetnji (Šum obrisa) i dijaloškom okupljanju (Riječi kao utočište).

Tehnologija je odavno nadrasla ulogu alata (kako je detaljno razradio Andy Clark) te od običnog pomoćnog sredstva prerasla u ekstenzije nas samih. Uređaji poput smartphonea nisu samo nadomjestni prostor našoj memoriji, već preuzimaju i druge funkcije našeg mozga, produžeci su našeg znanja i osjetila, upotrebe jezika…. Pitanje je kako ćemo se pozicionirati prema novim prilikama u kojima su ljudska bića srasla kako sa svojim biološkim tako i tehnološkim svijetom. (…)
(iz predgovora izložbe, Jasna Gluić)