vizualni

Mjesto kolektivnih sjećanja (2013)

Mjesto kolektivnih sjećanja

„Pa dobro, ako možete povezati nosoroga i ove druge radove, bit će mi drago da napišete tekst“ – rekla mi je Tanja podsmješljivim tonom, odlazeći s našeg prvog sastanka. Trenutak prije bila sam se začudila kako je nakon nekoliko video radova koje sam dobro poznavala napravila instalaciju snažnoga volumena, a njoj se, pak, moje čuđenje učinilo neprimjerenim. Ubola me ta rečenica! Zamalo sam se naljutila, ohladila, što li sve ne, a sve samo zato jer sam pogrešno gledala. Bila sam previše fokusirana na vlastiti doživljaj i zamalo mi je promakla ključna stvar. Nisam baš bila bistra, trebalo mi je prilično vremena da shvatim da je ta socijalna inkongruentnost vrlo važna za Tanju, da je ona materijal od kojeg gradi svoje skulpture.Da se ne bismo krivo razumjeli, rad Tanje Vujasinović ne bavi se socijalnom tematikom već je naša društvena dimenzija: prilagođenost, ostaci neprilagođenosti, razmišljanja o njima, potiskivanja, razmišljanja o potiskivanjima, odluke i njihove posljedice i tako dalje i dalje u neraskidivom nizu odraza, doslovce materijal od kojeg ona kreira radove. A čime se bave ti radovi izgrađeni od socijalne savjesti, od pokušaja da se trokut bez uboda smjesti u krug, da se sudjeluje bez posljedica? Možda mogu reći da se bave ocrtavanjem onoga za što nemamo ime, ne znamo mu oblik ni veličinu, ne znamo čime je ispunjeno ni smijemo li udahnuti to čime je ispunjeno, ali vrlo smo svjesni njegovog postojanja. O tom se prostoru može govoriti samo posredno, samo upućivanjem, samo kroz protežnost radova ili kroz njihove otiske u prostoru i u svijesti promatračarecipijenta. Tanjini radovi se otjelovljuju na tri razine. Oni zauzimaju stvarni, imaginarni i socijalni prostor. Stvarajući neočekivane spone među tim prostorima Tanja često uspijeva u nakani da otvori značenjske pukotine kroz koje se nazire to drugovrsno. Objašnjavajući svoj najnoviji rad Unutrašnji prostor u formi raspiljenog velikog nosoroga čije polovice razdvaja sobica – unutrašnji prostor u kojeg ulazi gledatelj, Tanja kaže: „Slično mađioničarskom triku rezanja i razdvajanja tijela događa se trenutak iluzije, kada praznina bez posljedica po tijelo ulazi unutar dviju razdvojenih polovica. Našim ulaskom u prostor koji razdvaja možemo ignorirati nosoroga i njegovu autoritativnu masu, no zanemarimo li sebe u odnosu na skulpturu, dobivamo dojam da je postojeći prostor fikcija, čime nužno negiramo i svoje postojanje. Prepolovljena skulptura tada ponovno postaje cjelina i jedina prava stvarnost. Materija i prostor isprepliću se u odnosima fikcije i stvarnosti, što rezultira apsurdnom idejom da se i mi sami uklapamo u nematerijalno i nepostojeće. U tom smislu Descartesova “Mislim dakle postojim” postaje apsurdnom, jer što više razmišljamo o svojoj poziciji unutar rada, postojimo sve manje.“ Slomljeni predmet i Ukradeni rad vizualno percepiramo kao malene forme u gipsu. Krhke i ranjive čak i u kontekstu galerijskog prostora koji bi po definiciji trebao biti neko sigurno, zaštićeno mjesto. Njihova fragilnost u praznome prostoru naglašava, za Tanju karakteristično, operiranje s nelagodom proizašlom iz nerazmjera, neprimjerenog ponašanja ili same misli o mogućnosti takve akcije. Dakle, već se na razini stvarnoga volumena u prostoru dogodila neka neravnoteža, uznemirenje. To je vizualna pojavnost, ali egzistencija Slomljenog predmeta i Ukradenog rada zadire mnogo šire. Ta dva rada izgrađena su podjednako od nježnih toplih i glatkih oblika gipsanih odljeva kao i od lažne čistoće galerijske bijele kocke, dobronamjernosti gledatelja i razumijevanja kolega i kustosa. Sve to je materijal kojega Tanja koristi za oblikovanje rada, za izricanje „smisla“. Ispovjedni monolog kradljivca u Ukradenom radu: „Uložio si najviše. Ono što čak ni novci ne mogu platiti – dio svoga morala si dao da bi došao do toga. Tako si i sam povezan s tim predmetom.“ ili izjava destruktorice u Slomljenom predmetu: „Nothing I can do to make it better. It is just broken. It is horrible.“ Slomljeni predmet i Ukradeni rad zauzimaju trodimenzionalni prostor galerije, ali i multidimenzionalni prostor fikcije čije su koordinate definirane artefaktom, umjetnicom i recipijentom. Oba rada imaju audiokomponentu u obliku ispovjednog teksta fiktivnog sudionika koji je ukrao rad ili slomio predmet. Ta ih priča znatno proširuje ne samo u fiktivni i socijalni prostor želja i odgovornosti, slobode i grizodušja, već i mi sami kao gledatelji-recipijenti ne možemo izbjeći refleksije i neizbježno bivamo uvučeni u igru, pretvoreni u materijal Tanjine skulpture. Osjećaji, situacije, dvojbe i pozicije u koje nas Tanja dovodi toliko su istiniti i bitni da nam neće biti moguće ostati unutar kruga vlastite samodostatnosti. Tanja Vujasinović je poput sumo borca koji će nas bez obzira na naše samopouzdanje i dobru socijalnu stabilnost u najkraćem vremenu izbaciti iz osvijetljenog kruga poznatog okruženja u nestabilnu tamu fiktivnog i imaginarnog. Tek tu počinje prava igra, tu se otkriva polje slobode, zanosno ali nimalo bezazleno. Ulazeći u finale natjecanja za nagradu Radoslav Putar, koje mladom umjetniku osigurava šestotjedni boravak u New Yorku, Tanja Vujasinović radi videotriptih naslovljen Nagrada. Tim se radom umjetnica pomakla na sljedeću razinu sintetiziranja fiktivnog i stvarnog. Ovaj rad više ne barata s mogućim „što bi bilo“ kada bih ukrao rad <Ukradeni rad> ili kada bih slomila kvaku na nepostojećim vratima <Slomljeni predmet>, iako ne sasvim prepoznatljivi sudionici Nagrade govore o stvarnom iskustvu – o tome kako su se osjećali jer nisu dobili nagradu Radoslav Putar! Uzbudljiva iskrenost, koja draška savjest svakoga od prisutnih < i koja se dijelom gubi ili barem mijenja na svakome sljedećem pokazivanju>, proizlazi iz činjenice da ona taj rad servira žiriju koji odlučuje o tome kome će dodijeliti nagradu i tako, neizbježno, žiri i svi prisutni postaju svjedoci istinitosti njezina rada. Moja savjest kao članice toga žirija postaje prostor i materijal Tanjinog rada. Ne mogu više doživjeti rad, a da ne promijenim sebe. Uvučena sam u igru i to mi stvara užitak. Užitak je uroniti. Užitak je što rad računa na mene, na moje znanje i proživljeno iskustvo, na moje strahove i slabosti. Užitak je sudjelovanje, uronjenost i neizbježnost. To što se ne može dalje, što se nema kamo može uplašiti, ali izgleda da je moguće udahnuti tu drugu tvar. Pa su tako i u Unutrašnjem prostoru velikoga nosoroga najvažniji dijelovi i dalje nematerijalni i simulirani, ovisni o onome u čiji se doživljaj utiskuju.

Marina Viculin

Autori