Slika Maje Vodanović ima zadani likovni problem – kako minimalnim sredstvima, tek s nekoliko ograničenih gradacija jedne boje stvoriti novi prostorni konstrukt, a da se pritom ne naruše slobode i pozicije koje si je priskrbila slika, odavno potvrđena kao vizualna činjenica, predmet bez simboličnog značenja. Pozivajući se na izvjesna iskustva slikarstva monokroma, te ponovo uvodeći predmet posredstvom fotografskog medija /otud smjelo fragmentirani i iz centra izmaknuti predmeti i iskošeni rakursi/ stvara vrlo osoban i uvjerljiv likovni postupak.
Verificiranje pojedinih jezičnih parametara slike, i to prije svega kategorije prostora i kategorije predmeta, na tematskoj se razini odvija ulaskom u svijet sjena. Sjena na zidovima kao netaktilna, neuhvatljiva kvaliteta postojanja ovisna o svijetlu – koja u slikarstvu ima funkciju stvaranja iluzije prostornosti, ovdje je samostalna likovna forma odlutala od sebi pripadajućeg tijela poput otrgnute sjene Petra Pana. Njezina ravnomjerno uprljana ploha ponegdje s rubnim izobličenjima upućuje na predmetni svijet, dakako, bez literarnih ili psiholoških svojstava koji bi mogli odvesti promatrača na doživljajnu stranputicu tajnovite opsjenarske igre/?/. Sjene su, upravo suprotno, intrigantne slikarici kao vizualna, ne i fizička kvaliteta, koja volumen predmeta, može svesti na dvodimenzionalne, uplošnjene oblike/!/. Predmeti, točnije njihovi odrazi i fragmenti nastali rezanjem ili smjelo skraćeni kutem gledanja, namjerno su izvučeni gotovo nasumice iz svijeta utilitarne, banalne svakodnevice; ključ odabira je tek njihova oblikovna sažetost.
Vidljiva gesta, nemaran i brz duktus poteza kista unutar monokromija ugašenih boja tretiraju u tonskim razlikama odnos površine i forme kreirajući optičku napetost u balansiranju planova različitih likovnih realnosti – one apstraktne date u fizičkoj prisutnosti poteza boje i predmetne; između naznaka dubine u zamagljenosti nijansi i ravni odraza. Nije isključena ni sadržajna zamka, budući da slike bez daljnjeg, predstavljaju mrtve prirode, portrete doduše jedva postojećeg svijeta negativnih predmetnih odraza, značenjski ispražnjenih, tzv. novu verziju realnosti u kojoj su znakovi bez balasta i bez težine /Jean Baudrillard/.
Istina je da smo istrenirani uvijek vidjeti sliku s konotacijama na priču, no ovi radovi nemaju predstavljačkih namjera. Kompozicije mrtvih priroda, služe kao i mnogima ranije u umjetnosti, za izuzetno prikladne u eksperimentiranju s prostorom. Ipak, istovremeno bi ih se lako dalo imenovati i sadržajnim apstrakcijama, budući da je predmet prisutan, ali njegovo značenje i sadržaj su usputni i nebitni. Kazano tehnološkim rječnikom, pravi siže ovog rada je slikarski hardware /slikarsko mišljenje/, a izložena serija kreativno retorička vježba slikarskih performansi.
Jasna Gluić
Problematika slike i medija slikarstva osnovna je potka rada Mihaela Gibe. Naslanjajući se na tradiciju slikarstva 60-ih godina prošlog stoljeća, na promjene koje su se dogodile pojavom umjetnika poput Franka Stelle ili Gerharda Richtera, Giba kroz svoj rad promišlja mogućnosti slikarstva u današnje doba.
Prvenstveno razlaže pojam slike kao objekta. Slažući radove uz zid izložbene dvorane simulira radnu situaciju. Postavljena izložba neminovno podsjeća na prostor atelijera ili na spremište umjetnina. Umjetnik slike naslanja jednu uz ili na drugu, često ih i preklapa, tako da dio slike ostaje potpuno zaklonjen oku promatrača. Motiv namjerno stavlja u drugi plan. Ovakvim postupkom odvaja se od tradicionalnog načina prezentiranja slike, te naspram pukog vizualnog doživljaja, jasno upućuje na bitnost koncepta. Na prvi pogled čini se da je riječ o čistoj apstrakciji bez referenci u pojavnom svijetu; oku promatrača teško je iščitati bilo koju
polaznicu u figuraciji. No ipak, polazište radova Giba pronalazi u predmetnom svijetu, točnije u digitalnoj slici. S interneta uzima najraznovrsnije fotografije s kojima se susreće, bile to fotografije automobila, dijelova bicikla i sl. Dakle, vizualni sadržaji koji svakodnevno svjesno ili manje svjesno ulaze u vizualnu memoriju kako umjetnika, tako i računala. Računalnom obradom, s minimalnim utjecajem na sam program «pušta» računalo da figurativni prizor dovede do neprepoznatljivosti. Dio koji ostaje u kadru određenom za format slike prenosi na samo platno. U trenutku odluke o kompoziciji samog platna, gotovo potpuno depersonalizira sebe tj.
umjetnika, da bi kontrolu preuzeo u momentu razmještanja slika-objekata u prostoru i same izvedbe slike. Zanimljivo je da inzistira na potpunoj konstrukciji slike – od podokvira, pripreme platna do slikanja. Sve je manualni proces. Ovakvim postupkom naglašava apsurd i dvojnost slikarstva u suvremenom trenutku. Istodobno postoje bezbrojne mogućnosti produkcije i manipulacije slike /u značenju engleske riječi image/ u digitalnom svijetu, no i potreba /s/tvarnosti tradicionalnog medija sa svojim zakonitostima i mogućnostima. Rad Mihaela Gibe nudi nam mogućnost kombiniranja obaju «svjetova» i propitivanje tj. mijenjanje granica među njima.
Posebno zanimljiv postupak u Gibinom radu je prividna nehajnost. Ključna riječ je privid. Slike djeluju samo usputno naslonjene, motivi imaju lakoću naizgled neopterećenu prezentacijom ideje ili koncepta, no iza svega stoji pomno razrađen modul razmišljanja i rada. Čvrst sistem i struktura koji od gledatelja zahtjevaju više od usputnog pogleda ili čistog vizualnog užitka. Zahtjevaju razmišljanje, te shvaćanje /i prihvaćanje/ svih mogućnosti koje danas stoje pred umjetnikom.
Jasminka Babić