Izložba je koncipirana od slika abecedno podijeljenih u skupine koje se nižu galerijskim postavom. Motivi koji se jedva naziru sa svijetlih podloga prizori su osoba, pojmova, predmeta, biljaka… preciznije, njihovi neobični spojevi koji su se jedni do drugih slučajno našli zakonom abecedne sistematizacije leksikona, odnosno enciklopedijskog rječnika. Spomenuti oblik, kao primjer metodičnosti i preglednosti u tumačenju svijeta i simbol cjelovitosti znanja, autoru je tematski okvir za razmišljanje o značenju u slikarskom mediju, načinima obrade podataka, sistematizaciji znanja i stvarnosti. Zanimljivo kako sam čin katalogizacije prerasta u sredstvo preusmjeravanja podataka te uspostavlja nove poveznice među pojmovima. Oblik leksikona dodatno pridaje kreativnu dimenziju procesu stvaranja znanja, novih slika i pojmova, o čemu govori i teza Michela Foucaulta (The Archaeology of Knowledge, 1969.) koja arhiviranje poistovjećuje sa sustavom pojavljivanja kojim se „određuje da se sve izrečene stvari ne nagomilavaju beskonačno u amorfnu masu, niti se upisuju u neprekinutu linearnost…, nego se grupiraju u individualne oblike slažući se u skladu s višestrukim odnosima.“ Upravo su ti višestruki odnosi točka pozornosti za umjetnika i gledatelja. Na stranicama Runjićevih slika abecednim su se susjedstvom našli jedno do drugoga znanstvenik koji je stvarao konstantno trpeći strašne tjelesne bolove i posmrtna maska, kondenzator i narodni heroj Rade Končar, tajni ljubavnici, jedan vladar diktator i pisac o futurističkom totalitarnom društvu, pjesnici i njihovi oboljeli organi i životne slabosti, znanstvenici uz vladare koji su, svatko na svoj način i u svom vremenu, bili dirnuti istom filozofskom idejom. Bizarnost tih neobičnih susreta gotovo je duhovita, a iz njihovih međusobnih odnosa osjeća se ironičan podtekst i prema oblikovanju znanja i tumačenju stvarnosti. Takve se relacije, međutim, ne otkrivaju naočigled (na što aludira i slaba vidljivost slikarskih motiva oko kojih se valja potruditi), a vrijeme koje zahtijeva opažanje svraća pozornost na sliku kao medij, budući da ona (kao i riječ) za sebe traži dužu mentalnu aktivnost. Podatci su za umjetnika vizualna građa koja posjeduje i potencijalno performativnu dimenziju te se utoliko može postaviti pitanje: tumače li oni sami sebe ili kreiraju stvarnost i uzrokuju događaje? Umjetnik slijedi sustav koji ga odvodi na mjesta paradoksa stvarnosti ili zapravo paradoksa sustava. Jer arhiviranju/ klasificiranju podataka bliska je stroga metodičnost ali jednako tako i mehanizam igre (!). Knjige koje se drže linearnog slijeda poput leksikona, danas se često drže prevladanima pojavom računalne tehnologije koja artikulira višestruku mrežu među podatcima i omogućava hipertekstualne veze. Upravo na takvu dinamičnu strukturu enciklopedijskog sustava, prepunog beskrajnih i neizvjesnih mogućnosti (Umberto Eco, u: The Future of the Book, 1997.), upućuje i čitanje slika ako se prepustimo mentalnoj igri s imaginarijem, a finalni proizvod (nastao zaslugom metodičnosti!) čudna je inačica “ludoteksta”. Držeći se isključivo abecednog poretka, bez upliva autorove kombinatorike, izložba je fiksirala jezičnu igru koja je stvorila novu, smisleno besmislenu zbilju. Za stvaranje virtualnih prostora i stvarnosnih fantazmi u pravilu se okrivljuju nove tehnologije. Iskustvo ove izložbe ukazuje kako je stvarnost, neovisno o mediju i tehnologiji, virtualni fenomen, a tumačenje podataka složen, gotovo mističan sustav u kojem je svatko od nas protagonist igre.