vizualni

Jučer, danas, sutra (2009)

Jučer, danas, sutra

Shvaćajući umjetničko djelovanje Zorana Pavelića kao umjetnički proces primijetit ćemo da je, među ostalim, određen dvjema bitnim pretpostavkama. Rad nastaje na osnovu unaprijed zadane ideje, za što su primjeri video radovi Glas umjetnika i Jutarnja akcija ili je određen slučajnošću kao u video zapisima Jeka, Udarac nogom, Alarm, Praćenje i Grlica. Video Glas umjetnika bilježenje je performansa u kojem umjetnik u središnjem prostoru zagrebačkog Meštrovićeva paviljona/Doma HDLU-a pleše oko male, na tlo položene svjetiljke, a njegovi sve žustriji udarci nogu potenciraju akustičnost prostora i izazivaju jeku. Ako najkraće možemo ustvrditi da se Pavelić ovdje referirao na svoj video Kuća umjetnika gdje se – inzistirajući na završnoj sekvenci «skoka umjetnika» čime demonstrira bitno je da se čuje glas umjetnika – bavi poviješću i značenjem Meštrovićeva paviljona, propitivanjem uloge HDLU-a, to jest odnosa te institucije i umjetnika/umjetničkog djelovanja, vidjet ćemo kako polazni i ostvaren koncept, i zato također govorimo o procesu, dalje razlaže. Nakon Glasa umjetnika – u kojem «skok» iz Kuće umjetnika prelazi u kružni ples/kružni zvuk – u Jeki i Udarcu nogom opet barata s najmanjom jedinicom strukture, taktmotivom udarca nogom o tlo. Oba rada su video klipovi snimljeni digitalnim fotoaparatom iz ruke umjetnika, dakle iz ptičje perspektive. Jeka je ostvarena u maksimirskom polu-otvorenom Paviljonu jeke, pokazuje udarac nogom o tlo i bilježi prolazak šetača. U Udarcu nogom kadar je snimljen u jednoj zagrebačkoj galeriji za vrijeme skidanja postava i zahvaća crne cipele i dio bijele kute umrljane bojom /potvrda identiteta umjetnika/. U oba ta rada osim na razini preuzimanja motiva Pavelić nastavlja govor počet u Domu HDLU-a, o mjestu koje umjetnik zauzima unutar ustanovljenog društvenog vrijednosnog sustava i potrebi promjene odnosa/pozicije subjekta i objekta. Ako bismo naslovne motive glasa, udarca i jeke parafrazirali kao sudbinsku nemoć Jeke/ Eho da ne može nego ponavljati riječi drugog, njihovo značenje u Pavelićevim video radovima objedinjenima u instalaciji Jučer, danas, sutra, valja čitati kao napor za artikulacijom zagubljenog glasa, govora i dijaloga, pokušaj nadvladavanja komunikacijskog šuma kojeg će filozof Michel Serres tumačiti kao kaotični element poruke kojeg se/u idealnim uvjetima/ mora odvojiti od komunikacije. Upravo u skladu s tim, Pavelić se ne može odreći šuma, shvaćenog kao sveprisutnog audio-vizualnog filtra između, uvjetno rečeno, istine o društvenim odnosima i njezine projekcije. Tako u Alarmu, znakovito pozicioniran ispred Doma HDLU-a, kamerom počinje užurbano tražiti izvor iznenadne buke, zvuka alarma što se, među ostalim, čita kao nadglasavanje eventualnih drugih razloga umjetnikovog dolaska pred njegovu matičnu udrugu. U Praćenju se ponavlja slična situacija, umjetnik bilježi dubrovačke ulice, ali hodajući iza čovjeka koji pogrbljen uz zaglušnu buku gura metalna kolica. Ostvaren bez predumišljaja, taj čin iznenada počinje djelovati kao kritički međuprostor promišljanja grada kakvog zamišljamo i kakav on zapravo jest. Kad je pak, također u Dubrovniku, ostvario Jutarnju akciju u kojoj u rano jutro, gurajući ispred sebe igračku/klepetušu, remeti mir od Pila preko Straduna do Art radionice Lazareti, Pavelić je, ovisno o udaljenosti od fiksirane kamere, na početku tihim pa preglasnim najavljivanjem svog dolaska/ prolaska kroz uspavani grad, među ostalim, upozoravao na radikalne promjene koje ARL donosi u Dubrovnik ali je pitao i o stvarnoj mogućnosti /lokalnog/ utjecaja te umjetničke inicijative i time, posredno, svoje pozicije. A koja bi se, s obzirom da govorimo o umjetniku kao subjektu, mogla objašnjavati i kroz video Grlice. Statični kadar krošnje stabla iz koje dopire gugutanje ptice snimljen je u Pavelićevoj rodnoj Baranji, ishodištu umjetnikova sazrijevanja i djelovanja. Kroz krošnju proviruje i cijeli prostor određuje ranojutarnja zraka sunca i to tumačim kao jedino mjesto utjecaja na mene, kaže Pavelić. Jučer, danas, sutra zato gotovo da se može shvatiti kao podastrijeti rječnik Pavelićevih osnovnih preokupacija. Ali riječ je o vokabularu za kojeg umjetnik ne predaje olako ključeve čitanja. Svi video radovi vrlo su kratkog trajanja, najčešće je riječ o zapisima snimanima kamerom ili digitalnim fotoaparatom iz ruke, dakle dani su kao iskrzani fragmenti neke veće priče koja međutim niti je linearna niti nužno narativna pa je na gledatelju da je slaže ovisno o izabranoj /pasivnoj ili aktivnoj/poziciji. Inzistirajući pak na izložbi Jučer, danas, sutra na zvučnom aspektu video radova – a zvuk, slijedeći paradigmu fluksusovske intermedijalnosti, u potpunosti odgovara fragmentarnosti vizualnog sustava – umjetnik najprije računa na slušatelja i tek onda slušatelja/gledatelja čime, neosporno, značenjska matrica rada još više klizi prema neodređenosti. Ono što smo iščitavali iz video Jasna Gluić radova shvaćajući ih kao sinesteziju slike i zvuka, sad je, lišeno vizualne logike, oslonjeno na nove dvije razine tumačenja. Onoj završnoj, gdje gledatelj stječe uvid u audio-vizualnu ukupnost rada i pripremnoj, ali naglašenoj, gdje je prepušten jedino zvučnim senzacijama. Što se iz toga može razaznati? Kad smo govorili o Pavelićevu djelovanju istaknuli smo sintagmu umjetnosti kao procesa iza čega najčešće stoji zaokupljenost društvenim odnosima promišljanima iz pozicije umjetnika i njegova stvaranja u kontekstu umjetničkih i kulturnih institucija. Pri tomu kod Pavelića treba računati na autoreferencijalnost i aproprijaciju, taktiku poigravanja slučajem, na nužnost koja će biti pokretač takozvanih nevidljivih akcija, dakle na baratanje strategijama koje ne podilaze promatraču. A kad je, kako je to sad slučaj, ideja posredovana minijaturnim mentalnim zvučnim slikama, kad je promatrač u ulozi slušatelja, njegova pozicija gotovo je frustrirajuća zbog dezorijentacije, nemogućnosti hvatanja jasnog izvora zvuka, izmjene zvučnih frekvencija i senzacija kao i zbog nemogućnosti da odredi prioritetne među incidentnim i disperzivnim zvukovima. Ipak, iz sveprisutne kakofonije mogu se razabrati dva prepoznatljiva zvuka, pjev ptice i zaglušni alarm. Ako dakle, u situaciji kad promatrač zauzme poziciju slušatelja, zvuk udaranja nogom, kotrljanja metalnih kolica i klepetanja drvene igračke izjednačimo sa šumovima koji neprekidno upadajući u auditivni sustav ometaju misao i dijalog, pjev ptice i zvuk alarma funkcioniraju kao značenjski šum, kao labavi nositelji ravnoteže u komunikacijskom sustavu. Ako bismo, metaforički, pjev ptice izjednačili s prirodnim krajolikom a zvuk alarma s urbanim okolišem, dihotomijska napetost između te dvije senzacije, to jest manifestacije svjesnog, djelatnog, angažiranog i, s druge strane, žuđenog prirodnog, postaje platforma s koje se otvara stvarna mogućnost dijaloškog diskursa. A on će se, da bi promatrač kritičko/interpretacijski mogao zatvoriti krug od pozicije slušatelja do one slušatelja/gledatelja, morati osloniti na uključenje svih ometajućih komunikacijskih šumova.

Ružica Šimunović

Autori