prostor vrijeme zbivanje

Polazeći od zahtjevnosti galerijskog prostora – koji evidentno nije bezličan „white cube“, pred umjetnice je postavljena zadaća da njihovi radovi nastanu za konkretnu prigodu i mjesto. Razmišljanje o izlagačkom okviru odredilo je daljnje smjernice, a prostor je prerastao u protagonistu preuzimajući na sebe ulogu likovnog sižea. Nastali su radovi precizne jezične strukture, koji računaju na prostorno vremenski kapacitet likovnih medija, kontemplativni i srodne odmjerene emocionalnosti. Prostor i vrijeme tvore neraskidivi kontinuum – prostor kao materijalni artefakt, vrijeme kao njegova apstraktna dimenzija koja se najčešće doživljava predstavom slijeda zbivanja. Njihova objedinjenost u amalgamnu strukturu otvara brojna pitanja s onu stranu njihovih fizikalnih veličina – što je sam događaj, a što mjesto, je li vrijeme jednosmjerno kretanje ili treba doslovno vjerovati fenomenu čovjekove percepcije cjeline istodobno stvorene od prošlosti i budućnosti, stvarnog i nestvarnog. Rad Sunčice Fradelić sastoji se od dvije video projekcije koje čine jedinstvenu doživljajnu senzaciju prostora i vremena. Na jednoj su jednoličnim pravocrtnim pokretima kamere zabilježene ogoljene eksterijerne i interijerne činjenice prostora Doma mladih, dok drugu čini slijed zbivanja apstrahiranih pomoću elementarnog govora nijemog scenskog pokreta (mime). Premda je postupak raščlanjivanja jasan u konačnici je uz objedinjujuću zvukovnu podlogu stvoren rezultat vizualnog sinkretizma mjesta, vremena i zbivanja. Primjer nije nimalo slučajno pronađen u zgradi Doma kojeg je već zbog brutalne vanjštine jednostavno nemoguće preskočiti pogledom, ali jednako tako ni zanemariti njegove materijalne i manje tvarne tragove prohujalog vremena. Kao arhitektura 70ih godina Dom je istinski produkt utopijskih društvenih stremljenja, što je ponekad (čini se) i sudbinski istovjetan svjetonazor njegovih današnjih stanara. Vjerovali ili ne u tezu kako arhitektura može mijenjati društvo i njegovu svijest, složit ćemo se kako prostor, ali podjednako i njegova događajna baština, utje- če na pravilnost našeg kretanja, moduse mišljenja, ograničava nas ili pokreće. Sukcesivno nizanje radnji koje tvore vrijeme ovdje je nastalo korištenjem elemenata pokreta u metajezičnom prostoru scenske naracije. Kreirani su znakovi za stvarne događaje, ali i za nerealizirane želje koje su također sudjelovale u postanku objekta. Kretnje koje sugeriraju građenje i druge poslove što su prethodili ili slijedili izgradnji čine novi konstrukcijski materijal prostora. On postaje čvorište zgusnutog vremena ispunjeno događajima, među kojima nerijetko ljudski snovi spadaju u tragove koji se najdublje urezuju i ponavljaju u odjecima. Postaje potpuno nebitno jesu li akcije stvarne ili tek planirane, čime se u video radu ponovo uspostavlja simultanost pojmova prostor – vrijeme. Drugim pristupom vremenu kao slijedu pozicija/stanja susrećemo se u fotografskoj seriji Glorie Oreb. U dnevničkoj formi (koristeći se estetikom snapshota – fotografije su snimljene bez namještanja, „iz ruke“, a uz pomoć minijaturnog digitalnog aparata za osobnu uporabu) nastali su snimci tijekom umjetničinih povremenih posjeta otoku, prostoru koji predstavlja njezino stvarno i emocionalno polazište, ujedno i „nultu točku“ u percepciji kontinuuma prostor/vrijeme. Za razliku od rada Sunčice Fradelić, Glorijin rad ne krije subjektivnost pristupa, jer upravo je ona ta koja „premjerava“ prostor vlastitim osjećajima. I prostor i vrijeme ovdje su u funkciji moderne panteističke koncepcije u kojoj postoji harmonija između individue i prirode, no ona nije eksponirana u povišenim doživljajima koliko u podudarnosti senzacija vremenskih ciklusa i prostora. I u prethodnim radovima Gloria često ulazi u unutarnji svijet emocija pozicionirajući se spram vanjskih prostornih struktura doma, ateljea… Šetnja otokom otkrivanje je geometrijskih pra/iskonskih struktura i znakova, a ujedno i kretanje prostorom osobne vizualne memorije i vlastitih odrednica. Njezin repertoar motiva namjerno je u likovnom pogledu banalan, budući da njezina fotografska estetika izbjegava predstavljačku deskriptivnost krajolika fokusirajući se primarno na kategoriju temporalnosti. Sam predmet je bitan tek kao nositelj tragova, a protjecanje vremena mjeri se u pomacima motiva i količini svjetlosti koja ukazuje na izmjenu različitih godišnjih doba. Fotografije isključivo funkcioniraju u slijedu slika, te u cikličnosti tog sustava nastaje likovni pandan panteističkoj strukturi pejzaža. Uporabom parametara fotografije koja umije zaustaviti trenutak, i vrijeme postaje uhvatljivo. Vremenski tijek možda je prividna dimenzija prostora, no očito ga je moguće oblikovati u čistu vizualnu senzaciju.